Je li ona bila sigurna? Toliko sigurna da mu je mogla vjerovati? Valjda ne, naravno da ne.
Obratila je pozornost na njegovo lice. Tako poznato, te oštre crte, ali strano kao njegove usne, koje nikada nisu dotaknule njezine, ili taj pogled u očima koji nikada nije dotaknuo njezin. Ili je barem voljela to misliti.
Ljudi bi to voljeli nazvati fantazijom, da si je umislila da ju gleda, u nju, njezino tijelo i da ju želi, treba fizički, kao tijelo, kao osobu.
„Jesi li prisutna?“
„Uvijek“, odgovori, pazeći da ne opeče svoje prste na toplu šalicu kave. Bila je gorkog mirisa i dimila je lagano, puštajući svoju aromu u zrak.
Nikad nije voljela kavu.
Bila je gorka, bez okusa, samo tamna tekućina. Nešto što je on volio, ali ništa više.
Nešto što je ona pila, samo da on vidi da im se sviđaju iste stvari.
„Ne mogu to učiniti, znaš Davide.“
Mrzila je njegovo ime. Bilo je preobično, nemaštovito; zbog toga je mrzila njegovu majku, ne, to je preteška riječ, nije ju voljela zbog izbora imena njezinog sina. Ništa više.
„Ma daj Amatis. Uvijek si mogla. To je jednostavno preprelagano. Samo moraš naći nešto, donijeti natrag ovdje i predati meni.“
„Imam ja druge obaveze.“
„A koje to?“ doda na njezino s usiljenim osmijehom i nezadovoljnim pogledom.
„Žao mi je, ništa od toga.“
„Dobro onda, gospođice, naći ću nekoga drugoga.“
„Drago mi je da smo to sredili.“
„Zadovoljstvo je poslovati s tobom.“
„Jebi se“, tiho reče i spusti pogled te prijeđe prstom preko svoje tetovaže rune, koja se uvijala od njezinog zgloba sve do podlaktice, čipkasto se razgranavši. Čudno ju je peckala, premda ju je već imala pet godina, ali njezina boja je i dalje bila jake crne boje i bojala se što bi to moglo značiti, jer nije imala sjećanje na tetoviranje, samo na nasmijana pijana lica. Možda na svome tijelu ima ulaznicu za neki ritual.
Prokleti stranci i skitnice, njihove prazne priče ništa ne znače, kada shvatite da su vas ostavili same u nekome nepoznatome gradu s jednom dobrom, par eura i bocom vode. I kao šlag na kraju čudan spiralan uzorak koje je bolio.
Tko je bio zapravo David? Njezin odgovor bi bio da je on još jedna neprežaljena, nikad postojana ljubav, simpatija.
Nikada nije bio drag, uvijek oštar i stravično nezainteresiran.
Ali to je nešto na što je Amatis bila naviknuta. Vječna nezainteresiranost ljudi s kojima se druži, nikakva veća ljubav ili simpatija.
U njoj su samo vidjeli korist.
Digne se sa stola i izađe iz kafića. Bilo je svježe amsterdamsko jutro, sa mirisom rijeke i smogom autiju.
Povuče svoj šareno pleteni šal oko svoga vrata i skrene lijevo. Njezin atelje se nalazio vrlo blizu kafića, zato je ovdje predložila Davidu da se nađu, jer je zahtijevao da nešto učini za njega. Trebala mu je. Ništa više kao neka vrsta potrošne robe, koja se mogla ubrzo baciti. Nije joj smetalo to.
Živjeći već pet godina u Amsterdamu (u Nizozemskoj), pronašla je vlastitu bol i prenosila ju na papir, oštrim pokretima i tamnim bojama. Njezine su se slike dobro prodavale, živjela je udobno, ali uvijek je bila tako sama, ali nije ju to previše zabrinjavalo.
Bilo je nešto iskonski u samoći, zvuku vlastitog disanja i otkucaja vlastitog srca.
Odbaci svoje ključeve i torbu na podu, skine sa svojih stopala svoje Martens balerinke s pojačanim željeznim kapicama, većom platformom i šarenim hipi uzorkom.
Uzme malu gumicu s ruke i povuče svoje tamne dredlokse u jednu malu punđu navrh glave dok je pokušala izaći iz svojih svijetlih, izribanih sivih skinny traperica i iz T-shirt majice s natpisom 'Speaks fluent sarcasam. '
Stojeći sama nasred prazne prostorije u svojem niskozidnom ateljeu, u svojem čipkastom bijelom rublju, rukama prislonjenih uz svoje tijelo, glave pognute uz svoja prsa, Amatis se pokuša opustiti se, barem svoje misli, tek da osjeti svoje tijelo i ono duboko iznutra.
Tiho ne radeći zvuka, ona počne polagano dizati svoje ruke, da dođu u razinu njezine glave, otvori svoje oči, njezine zjenice (jedna ledeno plava, druga svijetlo zelena) premda nije mogla vidjeti, znala je da odrazuju njezin prašnjav i velik, ali stari pod koji je bio popunjen vlažnim, drvenim parketima i veliki jednostakleni prozor s zahrđalim žaluzinama i malom srebrenom kvakom.
Nešto u tom položaju u kojem se nalazila, bi vjerojatno zaprepastio puno ljudi.
Tako pogrbljena, spuštene glave, otvorenih očiju i ispruženih ruku ona je meditirala.
Negdje u podsvijesti, njezin um je plutao, ne radeći ništa. Ona je tada, u tom trenutku postojala.
Nakon nekog vremena, teško je bilo reći koliko je prošlo, njoj je bilo jedva važno, da li Sunce sija ili Mjesec obasjava tamnu podlogu noći.
Njoj je bilo sasvim jednostavno, jer znate, ona je bila jako jednostavna osoba, vrlo jako vezana uz svoje podrijetlo, uz prirodu, uz njezino postojanje.
Na lijevom zidu pokraj prozora je bila velika audio linija crne boje. U njoj je bilo jako puno glazbe pohranjeno, tako da se nikada nije trebala nešto osobito bojati da li neće imati što slušati.
U tražilicu ukuca Backfield, jednu od njezinih najdražih grupa i izabere pjesmu 1,000 People.
Glazba je počela kružiti praznim prostorom, dok se ona udaljavala prema pregradi između glavne sobe i male kuhinje u kojoj se nalazi mali hladnjak, štednjak i sudoper učvršćen sa zidom (povezan s kupaonicom), na istom, vlažnom parketu. Na polici iznad štednjaka su se nalazili svi voćni, biljni, šarenih vrećica i neugodnog mirisa čajevi, izvađeni iz svojih kutija, posloženi po bojama, obliku ili mirisu.
Na podu pokraj štednjaka su se nalazili mali lončići. Bijeli, crni, starinski i šareni popunjavali su prostor od sredine kuhinje sve do zida s malim prozor na kojemu je s vanjske strane prozora bila obješena malena drvena košarica s cvijećem kojemu ona nije htjela znati ime, jer je držala do toga da su stvari puno zanimljivije kada su bezimene, kao i ljudi.
Cvijeću nije bilo potrebno vode, vlaga i povremene neslane kiše su bile sasvim dovoljne cvijeću da se razvija i cvjeta.
Zagleda se u svoju kolekciju lončića i pažljivo izabere jedan s uzorkom japanskog vrta i natoči u njega hladnu vodu. Položi lončić na štednjak, da se lagano počne zagrijavati dok krene izabrati čaj.
Čaj kupine se lagano širio u velikoj šalici, njegova tamna boja, dok se dim lagano uvijao prema Amatisinom licu puštajući aromu kupine, tako gorko-slatku, bež šećera, meda ili limuna.
Maknuvši malu vrećicu čaja (prije toga ju iscijedivši u šalicu, pustivši da tamna boja prođe po njezinim prstima i zagrije ih) stavi limun, šećer i med, sada je tu tekućinu mogla nazvati čajem.
Puhne dva puta u šalicu, čekajući da se malo ohladi, namještajući svoju lijevu nogu ispod desne, čvrsto držeći šalicu s obje ruke, dopustivši da joj toplina opeče dlanove.
Sjedila je u malom naslonjaču, grimizno roze boje koji je imao podosta rupa po sebi, stari nekoliko godina, ali je bio tako ugodno sjediti u njemu, tako da nikada nije prežalila što ga je 'spasila' iz napuštenog stana iznad nje.
Ako vas zanima gdje je živjela, mora te shvatiti da je živjela u prostranoj dvokatnici, a pripadao joj je samo prvi kat. Stanare drugog nije nikad ni upoznala, ali nije ni namjeravala.
Kat je bio pun stvari, tuđih i stranih, ali Amatis je u njima vidjela nepročitanu priču, tako da nije mogla odoljeti da prisvoji neki od predmeta.
Polurazbijena vaza crne boje, naslonjač u kojem sjedi, par sobnih biljaka (prilično malih), nekoliko lončića i razbijeno ogledalo koje je bilo u glavnoj sobi, s nepospremljenim krevetom i praznim ormarom.
Ogledalo ju je prilično zanimalo, pogotovo njegov okvir, ispucan i razbijen na krajevima, otkrivajući tamni hladni čelik pod sjajnom zlatnom bojom. Staklo samo po sebi je izgledalo staro s par crnih mrlja uz vrhove.
„How does it feel without your drug?“
Taj zanimljivi stih trne Amatis iz sanjarenja, trznuvši se malo i ispustivši čašu iz ruka. Mogla ju je uhvatiti. Znala je da je to sposobna učiniti.
Ali ju je pustila da padne, gledajući taj prizor u slow-motionu, kako dotiče parket i razbija se u komadiće kao da je napravljeno od krhkog stakla, rasuvši komadiće limuna i šećera po podu.
Nije ni imala namjeru to pokupiti, barem ne sada.
Lagano, gotovo težački se podigne iz naslonjača, i dalje u svom oskudnom donjem rublju, promotri prizor na podu kao zanimljivog pacijenta čiji slučaj se treba riješiti.
Neka zagonetka, misteriozna, nešto kozmičko i neshvatljivo se nalazilo u tim krhotinama šalice, limuna i šećera.
Možda bi mogla budućnost pročitati iz tih nebitnih krhotina, ali sama je znala da je to nemoguće.
Obratila je pozornost na njegovo lice. Tako poznato, te oštre crte, ali strano kao njegove usne, koje nikada nisu dotaknule njezine, ili taj pogled u očima koji nikada nije dotaknuo njezin. Ili je barem voljela to misliti.
Ljudi bi to voljeli nazvati fantazijom, da si je umislila da ju gleda, u nju, njezino tijelo i da ju želi, treba fizički, kao tijelo, kao osobu.
„Jesi li prisutna?“
„Uvijek“, odgovori, pazeći da ne opeče svoje prste na toplu šalicu kave. Bila je gorkog mirisa i dimila je lagano, puštajući svoju aromu u zrak.
Nikad nije voljela kavu.
Bila je gorka, bez okusa, samo tamna tekućina. Nešto što je on volio, ali ništa više.
Nešto što je ona pila, samo da on vidi da im se sviđaju iste stvari.
„Ne mogu to učiniti, znaš Davide.“
Mrzila je njegovo ime. Bilo je preobično, nemaštovito; zbog toga je mrzila njegovu majku, ne, to je preteška riječ, nije ju voljela zbog izbora imena njezinog sina. Ništa više.
„Ma daj Amatis. Uvijek si mogla. To je jednostavno preprelagano. Samo moraš naći nešto, donijeti natrag ovdje i predati meni.“
„Imam ja druge obaveze.“
„A koje to?“ doda na njezino s usiljenim osmijehom i nezadovoljnim pogledom.
„Žao mi je, ništa od toga.“
„Dobro onda, gospođice, naći ću nekoga drugoga.“
„Drago mi je da smo to sredili.“
„Zadovoljstvo je poslovati s tobom.“
„Jebi se“, tiho reče i spusti pogled te prijeđe prstom preko svoje tetovaže rune, koja se uvijala od njezinog zgloba sve do podlaktice, čipkasto se razgranavši. Čudno ju je peckala, premda ju je već imala pet godina, ali njezina boja je i dalje bila jake crne boje i bojala se što bi to moglo značiti, jer nije imala sjećanje na tetoviranje, samo na nasmijana pijana lica. Možda na svome tijelu ima ulaznicu za neki ritual.
Prokleti stranci i skitnice, njihove prazne priče ništa ne znače, kada shvatite da su vas ostavili same u nekome nepoznatome gradu s jednom dobrom, par eura i bocom vode. I kao šlag na kraju čudan spiralan uzorak koje je bolio.
Tko je bio zapravo David? Njezin odgovor bi bio da je on još jedna neprežaljena, nikad postojana ljubav, simpatija.
Nikada nije bio drag, uvijek oštar i stravično nezainteresiran.
Ali to je nešto na što je Amatis bila naviknuta. Vječna nezainteresiranost ljudi s kojima se druži, nikakva veća ljubav ili simpatija.
U njoj su samo vidjeli korist.
Digne se sa stola i izađe iz kafića. Bilo je svježe amsterdamsko jutro, sa mirisom rijeke i smogom autiju.
Povuče svoj šareno pleteni šal oko svoga vrata i skrene lijevo. Njezin atelje se nalazio vrlo blizu kafića, zato je ovdje predložila Davidu da se nađu, jer je zahtijevao da nešto učini za njega. Trebala mu je. Ništa više kao neka vrsta potrošne robe, koja se mogla ubrzo baciti. Nije joj smetalo to.
Živjeći već pet godina u Amsterdamu (u Nizozemskoj), pronašla je vlastitu bol i prenosila ju na papir, oštrim pokretima i tamnim bojama. Njezine su se slike dobro prodavale, živjela je udobno, ali uvijek je bila tako sama, ali nije ju to previše zabrinjavalo.
Bilo je nešto iskonski u samoći, zvuku vlastitog disanja i otkucaja vlastitog srca.
Odbaci svoje ključeve i torbu na podu, skine sa svojih stopala svoje Martens balerinke s pojačanim željeznim kapicama, većom platformom i šarenim hipi uzorkom.
Uzme malu gumicu s ruke i povuče svoje tamne dredlokse u jednu malu punđu navrh glave dok je pokušala izaći iz svojih svijetlih, izribanih sivih skinny traperica i iz T-shirt majice s natpisom '
Stojeći sama nasred prazne prostorije u svojem niskozidnom ateljeu, u svojem čipkastom bijelom rublju, rukama prislonjenih uz svoje tijelo, glave pognute uz svoja prsa, Amatis se pokuša opustiti se, barem svoje misli, tek da osjeti svoje tijelo i ono duboko iznutra.
Tiho ne radeći zvuka, ona počne polagano dizati svoje ruke, da dođu u razinu njezine glave, otvori svoje oči, njezine zjenice (jedna ledeno plava, druga svijetlo zelena) premda nije mogla vidjeti, znala je da odrazuju njezin prašnjav i velik, ali stari pod koji je bio popunjen vlažnim, drvenim parketima i veliki jednostakleni prozor s zahrđalim žaluzinama i malom srebrenom kvakom.
Nešto u tom položaju u kojem se nalazila, bi vjerojatno zaprepastio puno ljudi.
Tako pogrbljena, spuštene glave, otvorenih očiju i ispruženih ruku ona je meditirala.
Negdje u podsvijesti, njezin um je plutao, ne radeći ništa. Ona je tada, u tom trenutku postojala.
Nakon nekog vremena, teško je bilo reći koliko je prošlo, njoj je bilo jedva važno, da li Sunce sija ili Mjesec obasjava tamnu podlogu noći.
Njoj je bilo sasvim jednostavno, jer znate, ona je bila jako jednostavna osoba, vrlo jako vezana uz svoje podrijetlo, uz prirodu, uz njezino postojanje.
Na lijevom zidu pokraj prozora je bila velika audio linija crne boje. U njoj je bilo jako puno glazbe pohranjeno, tako da se nikada nije trebala nešto osobito bojati da li neće imati što slušati.
U tražilicu ukuca Backfield, jednu od njezinih najdražih grupa i izabere pjesmu 1,000 People.
Glazba je počela kružiti praznim prostorom, dok se ona udaljavala prema pregradi između glavne sobe i male kuhinje u kojoj se nalazi mali hladnjak, štednjak i sudoper učvršćen sa zidom (povezan s kupaonicom), na istom, vlažnom parketu. Na polici iznad štednjaka su se nalazili svi voćni, biljni, šarenih vrećica i neugodnog mirisa čajevi, izvađeni iz svojih kutija, posloženi po bojama, obliku ili mirisu.
Na podu pokraj štednjaka su se nalazili mali lončići. Bijeli, crni, starinski i šareni popunjavali su prostor od sredine kuhinje sve do zida s malim prozor na kojemu je s vanjske strane prozora bila obješena malena drvena košarica s cvijećem kojemu ona nije htjela znati ime, jer je držala do toga da su stvari puno zanimljivije kada su bezimene, kao i ljudi.
Cvijeću nije bilo potrebno vode, vlaga i povremene neslane kiše su bile sasvim dovoljne cvijeću da se razvija i cvjeta.
Zagleda se u svoju kolekciju lončića i pažljivo izabere jedan s uzorkom japanskog vrta i natoči u njega hladnu vodu. Položi lončić na štednjak, da se lagano počne zagrijavati dok krene izabrati čaj.
Čaj kupine se lagano širio u velikoj šalici, njegova tamna boja, dok se dim lagano uvijao prema Amatisinom licu puštajući aromu kupine, tako gorko-slatku, bež šećera, meda ili limuna.
Maknuvši malu vrećicu čaja (prije toga ju iscijedivši u šalicu, pustivši da tamna boja prođe po njezinim prstima i zagrije ih) stavi limun, šećer i med, sada je tu tekućinu mogla nazvati čajem.
Puhne dva puta u šalicu, čekajući da se malo ohladi, namještajući svoju lijevu nogu ispod desne, čvrsto držeći šalicu s obje ruke, dopustivši da joj toplina opeče dlanove.
Sjedila je u malom naslonjaču, grimizno roze boje koji je imao podosta rupa po sebi, stari nekoliko godina, ali je bio tako ugodno sjediti u njemu, tako da nikada nije prežalila što ga je 'spasila' iz napuštenog stana iznad nje.
Ako vas zanima gdje je živjela, mora te shvatiti da je živjela u prostranoj dvokatnici, a pripadao joj je samo prvi kat. Stanare drugog nije nikad ni upoznala, ali nije ni namjeravala.
Kat je bio pun stvari, tuđih i stranih, ali Amatis je u njima vidjela nepročitanu priču, tako da nije mogla odoljeti da prisvoji neki od predmeta.
Polurazbijena vaza crne boje, naslonjač u kojem sjedi, par sobnih biljaka (prilično malih), nekoliko lončića i razbijeno ogledalo koje je bilo u glavnoj sobi, s nepospremljenim krevetom i praznim ormarom.
Ogledalo ju je prilično zanimalo, pogotovo njegov okvir, ispucan i razbijen na krajevima, otkrivajući tamni hladni čelik pod sjajnom zlatnom bojom. Staklo samo po sebi je izgledalo staro s par crnih mrlja uz vrhove.
„How does it feel without your drug?“
Taj zanimljivi stih trne Amatis iz sanjarenja, trznuvši se malo i ispustivši čašu iz ruka. Mogla ju je uhvatiti. Znala je da je to sposobna učiniti.
Ali ju je pustila da padne, gledajući taj prizor u slow-motionu, kako dotiče parket i razbija se u komadiće kao da je napravljeno od krhkog stakla, rasuvši komadiće limuna i šećera po podu.
Nije ni imala namjeru to pokupiti, barem ne sada.
Lagano, gotovo težački se podigne iz naslonjača, i dalje u svom oskudnom donjem rublju, promotri prizor na podu kao zanimljivog pacijenta čiji slučaj se treba riješiti.
Neka zagonetka, misteriozna, nešto kozmičko i neshvatljivo se nalazilo u tim krhotinama šalice, limuna i šećera.
Možda bi mogla budućnost pročitati iz tih nebitnih krhotina, ali sama je znala da je to nemoguće.